Priča o djevojčici Momo



''Ono što je mala Momo znala kao nitko drugi bilo je : slušati. Pa to baš i nije nešto osobito, reći će možda neki čitatelji, slušati bar svatko zna. No, to je zabluda. Samo rijetki znaju zaista slušati. A onako kako se Momo razumijela u slušanje, to je bilo sasvim, sasvim jedinstveno.

Momo je znala slušati tako da su ljudima iznenada na um padale vrlo pametne misli. Ne zato što bi ona rekla ili pitala nešto što bi drugoga navelo na takve misli, ne, ona je samo sjedila i jednostavno slušala, poklanjajući svu svoju pozornost i potpuno sudjelujući. Pri tom je gledala čovjeka svojim velikim tamnim očima i on je osjećao kako u njemu odjednom odnekud izranjaju misli za koje ni slutio nije da ih krije u sebi.

Znala je slušati tako da su zbunjeni ili neodlučni ljudi odjednom točno znali što hoće. Ili bi se plašljivi iznenada osjetili slobodnima i smionima. Ili su nesretni i potišteni postajali puni pouzdanja i radosni. A kada bi netko mislio kako mu je život sasvim promašen i beznačajan, kako je on sam tek jedan među milijunima, netko tko uopće nije bitan i za koga bi se zamjena našla isto tako brzo kao i razbijen lonac, kad bi otišao i sve to ispričao maloj Momo, još dok bi govorio, postajalo bi mu na tajanstven način da se jako vara, da on, kakav je, postoji među ljudima jedan jedini put i da je zato, na svoj poseban način, važan za svijet.
Eto kako je Momo znala slušati !''
Pročitajte više

Koliko je visok toranj



Znanstvenik Murray Gell-Mann, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i veliki zaljubljenik u matematiku priča o nezgodama jednog učenika srednje škole koji u Sjedinjenim Državama mora polagati ispit iz fizike da bio primljen na sveučilište. Profesor ga pita: "Kako ćeš izmjeriti visinu tornja s pomoću barometra?". Mladić odgovara: "U džepu imam klupko konca, za nj vežem barometar, popnem se na toranj i spustim barometar a zatim izmjerim dužinu konca." Profesor nemilosrdno odgovara: "Pao si!"

Profesor je od učenika očekivao ovakav odgovor: barometar mjeri tlak, a tlak se mijenja s visinom (jer je pritisak zraka na živu različit). Na svakih deset i pol metara stupac žive spušta se za 1 milimetar; pa ako je tlak na zemlji 760mm, a 757 na vrhu tornja, to znači: 760 - 757 = 3; 10,5 x 3 = 31,5: toranj je visok 31,5 metra.
Student se ipak nije predao. Obratio se sudu i sudac je dopustio da još jednom ide na ispit. Ovog puta ga je ispitao osobno profesor Gell-Mann. Obratio se studentu ovako: "Zaboravimo što je bilo na prošlom ispitu. Evo barometra, ovdje vani je toranj, reci mi kako ćeš barometrom izmjeriti visinu tornja."
Student je napravio bilješke i rekao: "Našao sam 21 rješenja pa ne znam koje je najbolje." Gell-Mann, iznenađem, zatraži da nabroji sva rješenja.

Mladić počne:

"Prvo rješenje: stavit ću barometar na zemlju uz zid tornja pa napraviti zarez na zidu na vrhu barometra, onda ću barometar postaviti na zarez, pa napraviti novi zarez i tako dalje dok ne dođem do vrha. Drugo rješenje: čekat ću sunce, staviti barometar na zemlju i zmjeriti njegovu sjenu pa usporediti sa sjenom tornja i tako odrediti visinu na način kao je to uradio Tales. Treće rješenje: popet ću se na vrh tornja s kronometrom, bacit ću barometar, izmjeriti vrijeme pa po formuli zakona o sili teže i ubrzanju izračunati visinu tornja. Četvrto rješenje: izračunat ću po padu tlaka (kako je drugi profesor tražio). Peto... šesto... rješenje... A na kraju je i dvadeset i prvo rješenje, koje možda nije odveć "pošteno". Otići ću do čuvara tornja, pokazati mu barometar i darovati mu ga - ako mi kaže koliko je toranj visok!"
Pročitajte više

Mala sirena



Divovi, čarobnjaci i patuljci su igra koju treba igrati. Ostavši zadužen za otprilike osmero djece u dobi od sedam do deset godina, dok su njihovi roditelji bili odsutni po roditeljskim poslovima, sakupio sam svoje čete u crkvenoj dvorani i objasnio im igru. To je zapravo uvećana inačica kamena, papira i škara, i uključuje malo intelektualnog odlučivanja. Međutim, prava svrha te igre jest proizvesti gomilu buke i trčati naokolo loveći druge, a da nitko ne zna na čijoj si strani niti tko je pobijedio.

Organizirati punu prostoriju nabrijanih osomoškolaca u dvije ekipe, objasniti im osnove igre, postići suglasnost glede grupnog identiteta – sve to nije mali uspjeh, ali mi smo ga postigli s dobrom voljom i bili smo spremni krenuti.

Uzbuđenje lova dosegnulo je kritičnu točku. Povikao sam :'' Sada morate odlučiti što ste – Div, Čarobnjak ili Patuljak!''

I dok su se skupine šćućurile i mahnito savjetovale šaptom, netko me je povukao za nogavicu hlača. Ugledao sam sitnu djevojčicu koja me promatrala i tankim, zabrinutim glasom upitala : ''A gdje stoje Sirene ?''
Gdje stoje Sirene? Duga stanka. Vrlo duga stanka.
 ''Gdje stoje sirene?'' upitao sam.
 ''Da, znate, ja sam Sirena.''
''Nema Sirena.''
''O, ima ih, ja sam jedna od njih!''

Ona se nije povezala s divovima, čarobnjacima ili patuljcima. Ona je znala svoju kategoriju. Sirena. I nije kanila napustiti igru i stati uza zid gdje bi stao gubitnik. Kanila je sudjelovati, gdjegod se sirene uklapaju u shemu. Ne odričući se svog dostojanstva ni identiteta. Uzela je zdravo za gotovo da postoji mjesto za sirene i da ću ja znati gdje je to mjesto.

No, dobro, gdje stoje sirene? Sve ''sirene'' – svi on koji su drugačiji, koji se ne uklapaju u normu i koji ne prihvaćaju dostupne pregratke i pretince ? Odgovorite na to pitanje i na tom pitanju možete izgraditi školu, naciju ili svijet.

Što sam ja odgovorio u tom trenutku? Svako toliko, kažem pravu stvar. ''Morska Sirena stoji točno ovdje pokraj Kralja mora!'', rekao sam.

I tako smo stajali s rukom u ruci i promatrali čete čarobnjaka, divova i patuljaka dok su u divljoj zbrci tutnjali pokraj nas. Usput rečeno, nije istina da sirene ne postoje. Barem jednu osobno poznajem. Držao sam je za ruku...

Robert Fulghum Pročitajte više

Odrasli vole brojeve



Kad im pričate o nekom svom novom prijatelju nikad vas ne
pitaju o onom što je bitno. Nikad vam ne kažu: „Kakav je zvuk njegovog glasa? Koje
igre najviše voli? Skuplja li leptire?“ Pitaju vas: „Koliko mu je godina? Koliko ima
braće? Koliko teži? Koliko mu otac zarađuje?“ I tek tada vjeruju da su ga upoznali.
Takvi su oni. Ne valja se stoga na njih ljutiti. Djeca moraju mnogo toga praštati
roditeljima.

A.de Saint-Exupery „Mali princ“ Pročitajte više

O mudrosti


Kad sam im pričala o rođendanskim proslavama, pozorno su slušali. Pričala sam im o tortama, pjesmama i darovima te o jednoj svijeći više koja se pojavljuje na torti svake godine.
''Zašto to radite?'' pitali su. ''Mi proslavljamo kada se dogodi nešto posebno. Nema ničeg posebnog u starenju. To ne zahtijeva trud, to se događa samo !''
''Ako ne slavite kad starite'', rekla sam,''što onda proslavljate?''
''Kad postanemo bolji'', glasio je odgovor,''Slavimo ako smo bolji i mudriji ove godine naspram prošle. To znaš samo ti pa ti moraš reći drugima kad je vrijeme za zabavu.''
Doista, to je nešto što me se duboko dojmilo !

Ulomak iz knjige ''Tihi zov Australije'', Marlo Morgan 
Pročitajte više

Okovani slon


Kada sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage...Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga , kolac je bio malen komadić drva jedva nekoliko centimetara u zemlji. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životnja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi lanca i pobjeći.

Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Što ga onda drži ? Zašto ne pobjegne ?
Netko mi je od odraslih objasnio da je to zato jer je slon bio istreniran. Postavio sam pitanje : ''Ako je istreniran, zašto su ga vezali ?''

Ne sjećam se da sam dobio smislen odgovor.

Prije nekoliko godina sam otkrio, da je netko na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor...

Iz knjige ''Ispričat ću ti priču'', Jorge Bucay
Pročitajte više

Luda čajanka




- Upravo sam to htjela reći - odgovori Alisa.
- Onda ćete reći što ćete reći - nastavi  Ožujski Zec.
- Hoću - odgovori Alisa u žurbi - Kako kažete ? Ja ću reći što ću reći, pa zar ne vidite da je to jedno te isto ?
- Oho ! Nimalo to nije jedno te isto - reče Klobučar - Šta mislite ?! Onda bismo slobodno mogli reći i to da je : Ja vidim što jedem ! sasvim isto kao da kažemo : Ja jedem što vidim !
- Mogli biste tako reći - doda Ožujski Zec - da je ovo : Kada padnem, onda plačem ! isto kao da kažete : Kada plačem, onda padnem !
- Mogli biste onda reći - opet prihvati Klobučar - da je isto : Kad plivam, ja gledam ! kao :
Kad gledam, ja plivam !
- Onda bih ja mogao reći - doda Puh, koji nije ni otvorio oči, govoreći u snu - da je : Ja dišem kada spavam isto kao da kažem : Ja spavam kada dišem !
- To je vama sve isto - reče Klobučar Alisi i tu prestade razgovor.

ulomak iz knjige Alisa u zemlji cudesa, Lewis Carroll Pročitajte više