Zrinka Rička Žauhar
Kulturološki
gledano, brakorazvod je danas mogućnost za kojom partneri, koji nisu našli
zajednički jezik u životu, daleko više posežu, ne pristajući na nekadašnje : ''što
će ljudi reći'' ili ''moramo ostati u braku radi djece''. S tog aspekta gledano,
suvremeno društvo je donijelo mogućnost da se otvoreno razgovara o
nekvalitetnim i narušenim partnerskim odnosima i da se, ukoliko sve poduzete
mjere u svrhu poboljšanja partnerskog odnosa nisu dale rezultata, novim izborom
stvori prilika za kvaltetniji i sretniji život. Međutim, takva ista mogućnost
je donijela je sobom bolan proces, osim partneru koji ne pristaje na takav
izbor, i djeci koja najčešće trpe posljedice takvih narušenih odnosa. Iako je
brakorazvod najčešće rezultat dugotrajnijeg neslaganja karaktera i narušene
obiteljske dinamike kojoj su djeca neprekidno izložena (što nikako ne utječe
povoljno na psihološki rast i razvoj djeteta), unatoč tome, kolikogod je ta
dinamika bila nekvalitetna, brakorazvod je za djecu šok koji znači odlazak jednog
člana obitelji odnosno jednog roditelja. Takva promjena postojećih okolnosti
kod djece izaziva čitav niz emocionalnih reakcija, koje su prisutne čak i onda
kada oku nisu vidljive. Tako na primjer neki roditelji, ako djeca ništa ne
pitaju ili ne pokazuju emocije, imaju ideju da je dijete ''dobro podnijelo''
razvod.
Na žalost,
upravo u toj skupini djece kriju se mnoge emocionalne zavrzlame koje izazivaju
potisnutu konfuziju, ogorčenost, ljutnju a ponekad i vrlo neugodne negativne
emocije prema jednom ili oba roditelja. Novi preustroj obitelji kod djece budi
strahove od budućnosti. Nekadašnje uporište u dva roditelja postaje u očima
djece jedno, što ponekad svojim ponašanjem potvrđuju i sami roditelji, tražeći
od djece da se više priklone jednom roditelju jer svaki za sebe misli da je
''bolji, ispravniji, pošteniji, manje odgovoran za novonastale okolnosti''.
Obzirom da roditelji najčešće ne završavaju istovremeno proces separacije, često
svoje nedovršene procese sa bračnim partnerom rješavaju preko djeteta. Dijete
tada ''izlazi'' iz fokusa svojih roditelja, jer postaje važnije tko će
pobijediti, iako su u takvim situacijama svi gubitnici. S pravnog aspekta
postoje velike mogućnosti dokazivanja ''ispravnosti'' u bračnom životu, te
putem žalbi sudski procesi mogu trajati dugo, prilikom čega s psihološkog
aspekta roditelji najčešće nesvjesno, iako ima i onih koji točno znaju što čine,
narušavaju integritet djeteta instrumentalizirajući ga tako da mu govore jedan
protiv drugoga te što će reći na sudu ili u centru za socijalnu skrb.
Zabranjivanje kontakata s drugim roditeljem, pronalaženje načina kako onog
drugog zakinuti, međusobno diskreditiranje na javnim mjestima u prisutnosti
djeteta, samo su neki od primjera ponašanja roditelja koji pritom zaboravljaju da, iako više nisu supružnici,
ostaju roditelji. Na taj način emocionalno povređuju svoju djecu što posljedično
može izazvati kod djece nesigurnost, emocionalnu nestabilnost, narušenu sliku o
sebi, ovisnost o okolini više nego što to zahtijeva faza njegova biopsihološkog
razvoja kao i dublje emocionalne smetnje kod djeteta. Takav kontekst odrastanja
pogoduje razvoju poteškoća na emocionalnom i planu ponašanja, ponekad sa
dalekosežnim posljedicama koje vode i u kriminogena ponašanja.
Djeca imaju
pravo odrastati u okruženju ljubavi i roditeljske brige, no to im mogu
osigurati jedino razumni i odgovorni roditelji koji svoje konflikte razriješe
na način koji ne ugrožava njihovu zajedničku djecu.
Što bi
partneri koji se razvode a roditelji su svoje zajedničke djece, trebali činiti
a da to bude što bezbolnije za dijete :
· Kada
su oba partnera u potpunosti suglasna oko odluke da će se razvesti, odnosno došlo
je do definitivne odluke o rastave, oboje moraju biti prisutni prilikom iznašanja
odluke djetetu. Svatko od njih dvoje bi trebao reći nešto prikladno, koliko je
god to moguće
· Važno
je da odluku priopće jezikom koje dijete razumije odnosno da objašnjenje i rječnik
budu prilagođeni dobi djeteta.
·
Prilikom
objašnjavanja nije nužno detaljizirati, ali je važno naglasiti da prestanak
zajedničkog života mame i tate, ne znači prestanak uloge roditeljstva prema
djetetu odnosno da njihovo međusobno odvajanje ne znači i odvajanje od djeteta
(barem ne bi trebalo značiti).
·
Važno
je naglasiti da ako je prestala ljubav između mame i tate, to ne znači da se
ugasila ljubav prema djeci
· Važno
je pomno promatrati dijete prilikom saopćavanja odluke. Kada ju kažemo i na
najoptimalniji način, takva je vijest ipak šokantna za dijete. Njihovo
razumijevanje izrečenog, ovisi o njihov dobi. Mala djeca, u dobi do 5 godina,
unatoč tome što smo ih suočili sa odlukom, ne razumiju u potpunosti što je
posljedica navedene odluke. Veća djeca, iako često o tome ne govore, jako su
zabrinuta za svoju sigurnost i budućnost. Spektar reakcija je prilično velik pa
tako djeca mogu : početi plakati, zanijemiti, ''ukipiti'' se, vrlo brzo otići i
nastaviti se igrati, mogu pokazati ljutnju, zaprepaštenje, mogu reći znao/la
sam, mogu inzistirati na pomirenju, mogu udariti roditelja, mogu izgledati kao
da im ništa važno nismo priopćili (to ne znači da nema emocionalne reakcije, već
znači da je ona takva da ju se ne vidi)...
·
Emocije
su prilikom saopćavanja, a i u buduće, dobro došle. Što to znači ? Ako smo tužni
radi rastave, ne moramo to skrivati. Dijete i tako to osjeća. Ako mu kažemo da
smo sretni a nismo, ili da ''je sve u redu'', a nije, dijete osjeća taj nesklad
između izgovorenog i neizgovorenog/osjetilnog. Tako samo možemo zbuniti dijete,
koje, zbog toga što nam vjeruje, jer smo njegovi mama ili tata, počinje
sumnjati u vlastitu sposobnost prepoznavanja emocija. Dugoročno gledano, takav
način ophođenja može ostaviti ozbiljnijeg traga na psihomotorni rast i razvoj
djeteta.
·
Vrlo
je važno, da prije priopćenja odluke, imamo ideju što i kako nakon tog
razgovara npr.tko će iseliti, kada će iseliti, gdje i s kim dijete ostaje...
· Za
dijete je najbolje da se okolnosti njegova daljnjeg života u ostalim sferama čim
manje mijenjaju npr. važno je da dijete po mogućnosti ostane u vrtiću ili školi
koju već pohađa (na taj način dijete ostaje u dosadašnjem poznatom vršnjačkom
okruženju), važno je da njegov dosadašnji prostor (stan, soba), ako je to moguće,
i dalje ostane njegov, važno je da nastavi viđati djeda i baku, kao što je činilo
i ranije...Sve što djetetu ostaje nepromijenjeno pomaže da se podnesu
novonastale okolnosti rastave roditelja.
· Prilikom
uspostave života nakon rastave braka, vrlo je važno da se braća i sestre, u
koliko je u obitelji dvoje ili više djece, osim ako nije nužno neophodno, ne
razdvajaju. Zajednički nastavak života braće i sestara emocionalno olakšava
podnošenje procesa razvoda, važan je za nastavak bratsko-sestrinskih odnosa i
kao takav je neophodan za daljnji adekvatan psihološki rast i razvoj djece
· Tijekom
rastave neophodno je pratiti želje i potrebe djeteta. To bi značilo da u koliko
djeca požele vidjeti drugog roditelja izvan određenog rasporeda, roditelji su
dužni to poštovati i moraju se potruditi da to djetetu omoguće, da se zajednički
dogovaraju o slobodnim aktivnostima djeteta....
· Kada
se donese prijedlog o tome kojem će roditelju dijete pripasti na brigu, skrb i
izdržavanje, a sve sa ciljem da se donekle ustanove okviri i pravila za
koliko-toliko ''normalan'' nastavak života djeteta, to ne isključuje iz roditeljske
funkcije i uloge onog drugog roditelja s kojim dijete ne živi, naprotiv djeci
za pravilan rast i razvoj trebaju oba roditelja, koji će im tijekom razvoja
biti zaštita i model identifikacije i osobe kojima će prilaziti s ljubavlju i
povjerenjem.
Primjer manipuliranja
djecom
Jedna je
brakorazvodna parnica trajala sedam godina. Na početku razvoda djevojčice su
imale 11 i 9 godina, na kraju je jedna bila punoljetna, druga na pragu šesnaeste
godine života. Čitavo vrijeme roditelji se nisu uspijevali dogovoriti o tome
kako će skrbiti o djeci. Unatoč odluci i preporuci da djecu ne razdvajaju, to
su učinili. Razdvojili su djevojčice, tako da je jedna živjela s ocem, a druga
s majkom, i oba roditelja čitavo su vrijeme u očima djevojčica rušili sliku o onom
drugom, pričali jedan protiv drugoga...
Svojim
postupcima narušili su vlastiti odnos s djecom, ali i sestrinski odnos. Često
su se svađali pred djecom, kupujući ljubav novcem umjesto pažnjom i poštovanjem.
Čak ni stvaranje nove obitelji nije pomoglo da se ''zakopaju ratne sjekire''.
Takav odnos ukazuje na to da roditelji nisu razriješili vlastiti emocionalni
konflikt zbog razvoda braka, već su frustracije ''liječili'' preko svoje djece.
Što je s
djevojčicama, odnosno danas djevojkama? Kod njih je narušena razina povjerenja
u ljude, samopouzdanja i samopoštovanja, jer je odnos roditelja utjecao na to
kako će one graditi odnos prema sebi, prema drugima, sa suprotnim spolom i na
taj način je ostavio tragove za cijeli njihov život.
Pročitajte više
