Zrinka Rička Žauhar
Neki dan čitam
u Novom listu članak pod naslovom Obvezna humanizacija liječenja djece i lecne
me po tko zna koji put oko srca te pomislih pa zar je u liječenju čovjeka
potrebno upozoravati na humanizaciju i dokle se srozalo društvo da je na taj način
neophodno pisati...mada sreća da se može pisati... Sjećam se kad sam kao dijete
planinarila s izviđačima, kako su nas učili da se u uspinjanju moramo
prilagoditi najslabijem od nas, da bismo u tom uspinjanju uspjeli morali smo
brinuti o svakom pojedinom članu pa i o onome koji je bio uvjetno rečeno
najtrapaviji, najnespretniji... Tako je i s društvom, bogato je ono društvo
gdje su najslabiji zaštićeni da dostojanstveno odrastaju, boluju i umiru, a to
su djeca, umirovljenici i bolesni, a na žalost mi smo tu na dnu planine.
Kod nas je
veličina nekih zdravstvenih djelatnika (bar oni tako misle) u njihovoj bahatosti,
nedodirljivosti, nepristupačnosti, i žalosno je da tako gordo hodaju hodnicima,
i da su Hipokratovu zakletvu razumijeli na takav način.
Da su barem više
slušali pacijenta, da su uvažili njegov koncept njegovog osjećaja i opisa
bolesti, vjerojatno bi ga uspješnije liječili, manje lutali u postavljanju
dijagnoza, možda mu SPASILI ili produžili ŽIVOT...Tko ima pravo da nam oduzme
pravo da ostvarimo svoje pravo na život, na dostojanstveno liječenje i
dostojanstveno umiranje i smrt.
Najveći
paradoks sam doživjela da kad mi je majka umrla pred dvije godine, da je
posmrtno bila uvažena više no dok se borila za svoj život. Kad netko vaš bližnji
umre nevjerojatno je s koliko pažnje, brzine, poštovanja se organizira ukop,
dobijete sve informacije na jednom mjestu, upute vas, napišu vam na list
papira, ljudi koji se s vama ophode ljubazni su, imaju strpljenja, nigdje im se
ne žuri, sve ih možete pitati i po nekoliko puta da vam objasne, možete sve ono
što dok ste bolovali niste mogli. Čudno zar ne, sad kad vas više nema, sad
biste sve mogli ?!
Moja je majka
dvije godine bolovala od karcinoma pleure, laički rečeno od raka pluća, i dan
danas kad se sjetim tog razdoblja, suza kane na oko, ne samo zato što je više
nema, nego zbog svega onoga što smo zajedno prošli ona i naša obitelj, a mogli
smo posljednje dane provesti sasvim drugačije, no što smo prolazili. Umjesto da
energiju koja ti je potrebna ulažeš u liječenje, ti se nađes u situaciji da rješavaš
administrativne zavrzlame, da stoički podnosiš nepristojnost i ignoranciju
nekih od medicinskog osoblja, da unatoč tome što si cijeli život plaćao
zdravstveno osiguranje ne možeš ostvariti neka svoja osnovna prava već ih moraš
o svom trošku, o svojoj organizacijiji, u skladu sa svojim mogućnostima i
sposobnostima tražiti na drugom mjestu, i sva je sreća u tome da si ti zdrav ,
da možeš zatvoriti kakvu-takvu financijsku konstrukciju, da imaš bazične
sposobnosti snalaženja da članu svoje obitelji osiguraš dostojanstvenije
umiranje od onog što ti se nudi u bolnici.
Da to nisu samo puke riječi, bit ću životna i slikovita
(godina 2004 i 2005) :
Slika 1 :
Dijagnosticirana
je bolest, majka osim što je dg karcinom, boluje od astme, vrlo je osjetljivog
i inače zdravlja, budemo naručene u 9 sati na jedan invazivan pregled. Vrijeme
gripe. Ona s maskom preko lica, da se zaštiti od ljudi u bolnici, ne može biti
cijepljena jer je pre slaba. Dođemo malo ranije, da ne zakasnimo, ona jedva
hoda jer se brzo umori i zadiše, javimo se na šalter i sjednemo na hodnik, malo
sačekajte dr još nema....I tako do 12, dr dolazi, bez jedne riječi isprike,
objašnjenja, nelagode da te netko u takvom stanju čeka 3 sata, na hodniku na
kojem je propuh, hladno, bez imalo saznanja kad će se Godot pojaviti...
Slika 2 :
Majka na
odjelu, mora primiti kemoterapiju, dio toga je vaganje, ekg, mjerenje
tlaka...Ajmo se prvo izvagati, vaga ne radi, nekoliko puta je zamoljena da se
popone i siđe s vage, u međuvremenu sjedi te zamoli da obzirom da joj je to
naporno sa njenih 45 kg, neka netko od osoblja ''naštima'' vagu prema svojoj
tjelesnoj težini, pa kad se ustanovi da je vaga ok da će se onda izvagati, na što
joj se kaže : ''Gospođo, meni vaga ne traba, nego vama...'' Progutaš knedlu,
sakriješ suzu i daš da ti nakon pola sata vaganja, izmjere tlak...tlakomjer ne
radi...čekaš da odu po drugi, nitko te ne gleda niti s tobom progovara...i za
kraj ekg....ne radi...odgađa se za kasnije. A smo je trebala koja blaga riječ,
osmjeh, dodir da će sve biti u redu...da čovjek lakše podnese dan u bolnici
koji je tako započeo...
Slika 3 :
Kad odlazite
na kemoterapiju, to vam je činiti svaka 3-4 tjedna – bar 4- 6 puta ovisno kakav
je raspored liječenja, svaki vas put iznova pitaju JMBG, broj zdravstvene knjižice,
imate li dopunsko osiguranje, u 21 stoljeću, stoljeću kompjutera vi svaki put
morate ponavljati jedne te iste stvari..
Slika 4 :
Kad krenete u
proces liječenja kemoterapijom zna se da ćete nakon 3. izgubiti kosu, ali da bi
vam bilo lakše podnijeti gubitak kose i suočiti se time da se jednog jutra u
ogledalu ugledate ćelavi, vi ne možete ostvariti pravo na periku sve dok vam
kosa ne otpadne, iako se zna da će vam otpasti i da nema šanse da vam ne
otpadne, ali da ne biste valjda prevarili zdravstveno osiguranje čeka se da se
vidi da se to i dogodilo...i to još nije sve...na odjelu možete odabrati periku
preko kataloga,ali dermatolog mora (ili sad se više ne sjećam tko) napisati da
ste posljedično od kemoterapije ostali bez kose, i onda s tim papirom s kojim
ste negdje otišli, morate se vratiti na odjel...normalno da oboljela osoba to
ne može, nego to radi član obitelji, koji je radi toga morao izaći s posla, jer
popodne to ne možes obaviti...
Slika 5 :
Na odjelu :
sanitarije, ne znam što bih o njima rekla, ali razvaljeno postolje ispod
ogledala i iz zida strši aluminijski okvir, o kojem kad povraćate ako vam je
zlo, al ste ipak uspjeli doći do sanitarnog čvora, morate voditi računa da ne
pogodite u njega glavom...a samo ga je trebalo ''izšarafiti'' iz zida da nikome
ne smeta dok si pokušava iznad tog lavandina pomoći...
Slika 6 :
Obzirom na to
da vam je zlo i da ne možete ustati iz kreveta, pored kreveta stave Karolinu
(da biste mogli vršiti nuždu), dođete u posjete i obzirom da do tada nije ispraženja,
nađete svoju majku kako mora sjesti na to jer nema izbora, a ona je već dupkom
puna...ostatak si zamislite sami...pritišćete zvono....zvono ne radi.....
Slika 7 :
Po noći na
odjelu majci pozli, ne smijemo zaboraviti da zvono ne radi, bogu hvala da
postoje mobiteli, ona u 03 zove mene kući, da ja zovem odjel , da im kažem da
se ona guši, a da ne može sama do kisika....
Slika 8 :
Moj otac i ja
i medicinska sestra i odabrana liječnica i moj suprug i moja djeca, i moji
prijatelji i neki nepoznati ljudi koje smo angažirali, smo po mom dubokom
uvjerenju najzaslužniji što smo joj osigurali dostojanstvenije umiranje od
onoga što su nam ponudili u bolnici. Sigurna sam da nakon što je otpuštena u po
njima terminalnoj fazi a ona nakon toga, progovorila, prohodila, ustala iz
kreveta s 40kg i s nama bila još 7 mjeseci, družila se s nama, dočekala još
neke rođendane, podijelila s nama neke događaje smo zaslužni samo mi...pa zar
je tako teško učinit neke male stvari...veliki su ljudi oni koji čine male
stvari o kojima ništa ne govore, nitko ih ne vidi i nikome se ne hvale...
Ima jedna
gospođa koja čisti na tom odjelu i koja je pomogla mojoj majci i beskrajno sam
joj zahvalna...na žalost ostali su mi bili jedva dostupni...ne želim i ne mogu
pristati na to da osuđeni na smrt nemaju pravo dostojanstveno to dočekati...i
da se nitko ne zapita šta bi bilo da smo mi na tom mjestu...
Sretna sam što
mi ne treba hipokratova zakletva da bi na taj način živjela. A nadu mi daje to
da u svom poslu mogu nadolazeće generacije poučavati humanosti, kad već ona
sama po sebi nije u nama....
Pročitajte više
