Sa pozicije djeteta prilično je apstraktno što znači biti roditelj,
čak i kad to jednom postaneš shvatiš da to nije nimalo lako ! Iz dječje
perspektive puno lakše izgleda biti roditelj no dijete, a iz roditeljske
perspektive izgleda puno lakše biti dijete no roditelj ! Ovisno iz
kojeg kuta gledamo !
Kada govorimo o našem kontekstu
odrastanja sigurno se svatko od nas može prisjetiti svojih roditelja,
svojih školskih dogodovština, učenja, ''štrajkanja'', svojih prvih
izlazaka, svađa sa roditeljima oko izlazaka, njihovog neslaganja oko
izbora naših ''ljubavi'', načina zabavljanja, odnosa sa prijateljima,
glazbe koju smo tada slušali...Možemo se vrlo lako sjetiti na koje smo
sve njihove intervencije ''dizali bunu'', što nas je kod njih ljutilo,
rastuživalo, živciralo...a kako smo ih tek ogovarali sa
prijateljicama/prijateljima !?
Sve smo to ugradili u odgojne obrasce ponašanja koje primijenjujemo prema svojoj djeci .
Danas
nije lako biti roditelj, kao što nije lako biti dijete. Izazov je
obostran. Roditelj danas (kao što je morao i onda) mora uložiti prilično
truda da bi naučio kako to današnja djeca žive, poimaju svijet,
razumiju ljubav, kako mogu slušati glazbu koju slušaju, zašto je njima
moderno ono što je nama roditeljima ''bez veze'', zašto su izlasci do
kasno u noć ili do ranog jutra, kada se nekada dolazilo kući najkasnije
oko pola noći i tek malo kasnije, kako piercing i tatoo mogu biti modni
detalji, kako mogu biti odjeveni u skroz crno, ili nositi tako kratku
majcu, kako mogu hodati gradom i imati mp3 i slušalice na ušima, kako im
kosa može padati preko očiju, zašto nose starke, tko je samo izmislio
irokezu...
Dijete također mora uložiti prilično truda
da bi naučilo nas roditelje kako da taj svijet toliko drugačiji od
njihovog, približi nama, učini ga manje ''zastrašujućim i
nerazumljivim'', kako da zajednički ''demistificiramo'' sve novine kojih
je napretek. Sve u svemu, u ravnopravnoj smo poziciji što se tiče
učenja, moramo u toj obiteljskoj dinamici, svi učiti, i čini mi se da
tom učenju nema kraja !
Vrijeme i prostor u kojem smo
stasali kao roditelji i rastemo i dalje, specifično je sa više aspekata,
ne samo s obiteljske tradicije i kulturološkog konteksta. Generacije
roditelja razvijaju se u uvjetima tranzicijskog preobražaja Hrvatske,
kada su se za sve nas promijenila ''pravila igre'', uvjeti življenja,
načini preživljavanja, radno vrijeme, uvjeti rada, pozicije unutar
društva, unutar obitelji...Mi kao roditelji, da bismo se prilagodili
promjenama, za koje su mnogi bili i još uvijek su nespremni, morali smo
puno trenutaka posvetiti sebi.
Svojim promišljanjima,
dilemama, osjećajima, zapažanjima, strahovima od budućnosti, borbama za
egzistenciju, privikavanjima na nove uloge koje smo preuzeli u novim
društvenim okvirima, a o kojima nam nikad nitko nije pričao, niti nas je
na to pripremao... A naravno, cijelo smo to vrijeme bili i još uvijek
jesmo, roditelji ! Ne izgleda lako ! U čitavu tu kompleksnost, i još
puno, puno veću, uronjena je naša obitelj, mi, naši partneri/ice i naša
djeca. Svatko se od nas sigurno može prepoznati bar u jednoj od
navedenih stavki i sjetiti se i osjetiti te trenutke u kojima smo mi kao
roditelji rasli i rastemo zajedno sa našom djecom.
U tom stasanju, odrastanju i sazrijevanju mi smo odgovorni za ono što vidimo i radimo, za ono što učimo i kako djelujemo, i bilo bi dobro da se zapitamo :
Kako mi vidimo našu djecu ?
Kako razumijemo ono što vidimo ?
Kako odabiremo ono što gledamo ?
Kako oni vide nas ?
Kako oni odabiru ono čemu pridaju pažnju ?
Kako mi vidimo da nas naša djeca vide ?
Kako učimo iz onoga što podijele s nama da vide o nama ?
Kako oni vide da mi njih vidimo ?
Kakav smo uzor našoj djeci ?
Kakve poruke šaljemo svojoj djeci svojim ponašanjem, navikama a kakve onim što govorimo/kažemo ? Kako oni to ''čuju''?
Kako učimo o svom roditeljstvu ?
Kako znamo da učimo ?
Kako mi učimo o našoj djeci ?
Kako oni uče o nama roditeljima?
Kako djelujemo u skladu s onim što vidimo, radimo i učimo ?
U
svom profesionalnom radu se susrećem s time da najčešće pomoć i savjet
za svoju djecu traže majke, što, između ostaloga, govori o kulturalnom
aspektu obiteljske dinamike i uloga koje se njeguju u našem okruženju.
Roditeljstvo
se još uvijek u puno obitelji poistovijećuje s majčinstvom, i takva je
ideja prisutna i izražena bez obzira na
profesionalni/intelektualni/obrazovni ili socioekonomski status
roditelja. Evidentno je da je ocu dodijeljena ili je sami preuzimaju a
svakako je i naučena, uloga hranioca obitelji, nekoga tko brine o
egzistenciji svoje obitelji, a majka je odgovorna za odgoj i brigu oko
djece. Otac najčešće nema vremena za svoje dijete ili smatra da to nije
njegova uloga, a u skladu sa ranije navedenim. Suvremena društva zbog
toga sve snažniji zahtjev postavljaju na očeve, u smislu potpunijeg i
obuhvatnijeg preuzimanja očinske uloge, međutim, mi još uvijek nismo
suvremeno društvo koje se zaista posvetilo tome izuzev na formalnoj i
deklarativnoj razini. Iz toga, u razdoblju puberteta i adolescencije,
proizlaze mnoge poteškoće na relaciji roditelji-dijete a potom i na
planu ponašanja, emocionalnom planu i općenito psihološkom rastu i
razvoju naše djece..
Temeljem navedenoga, najčešća
prepreka u radu s roditeljima je uključiti oba roditelja u savjetodavni
ili terapijski rad i to po više osnova : često puta majke traže pomoć
bez znanja očeva, te su djeca stavljena u situaciju da skrivaju odlazak
terapeutu, vjerojatno vezano i za predrasude koje se unutar obitelji
njeguju o psiholozima, savjetovanju ili psihoterapiji. Zatim, dijete je
identificirano kao problem, roditelji ne uviđaju vlastitu odgovornost za
participaciju u obiteljskoj dinamici, u skladu s gore navedenim, očevi
preuzimaju daleko manju odgovornost od majki ( a kod majki je često
izažen osjećaj krivnje i nekompetentnost također često nametnut od
strane partnera npr.''jedino što si trebala raditi, bilo je odgajati
djecu, a ni u tome nisi uspjela'' ). Upravo zato je u terapijskiom radu s
obitelji važno kreirati kontekst u kojem je, važno da svaki član
obitelji može sudjelovati na njemu prihvatljiv način, uvažavajući pri
tome koliko tko može preuzeti odgovornosti.
Ako
promišljamo o tome kako raditi na promjeni stavova, obrazaca ponašanja a
da bi se povećala motivacija roditelja za takav jedan terapijski rad,
nameće se pitanje kada bismo trebali krenuti s novim učenjima i tko bi
sve trebao biti uključen u ta učenja ? Svakako ne tada kada se problem
već dogodio, već puno ranije.
Obzirom da je obiteljska
dinamika cirkularna, što znači da roditelj utječe na dijete, dijete
utječe na roditelje, dijete uči od roditelja, roditelj uči od djece, a o
roditeljstvu učimo već jako mali, gledajući svoje roditelje, učenja bi
trebala obuhvatiti obitelj u cjelini. Što bi to značilo? Poučavati
roditelje o roditeljstvu općenito (bez da se uključe djeca), zanemaruje
posebnosti svakog pojedinog obiteljskog sistema, a pri tome onda i
posebnosti svakog pojedinog člana tog sistema. Ako uvažimo integrativni
model roditeljstva sa svim njegovim odrednicama i posljedicama, onda bi
obiteljski sistem, kao jedinica, sa svim svojim članovima trebao
sudjelovati u učenju, što bi značilo da bi trebalo u projekte i
radionice uključiti obitelj u cjelini (istovremeno i roditelje i djecu).
Većina programa je namijenjena roditeljima, koji onda u sterilnim
uvjetima (najčešće) uče o svom roditeljstvu i mnoga iskustva govore da
rezultati takvih radionica postaju upitni, primjena naučenih sadržaja,
vještina, odgojnih metoda ne bude učinkovita jer s druge strane imamo
dijete koje ''ne odgovara'' na ponuđeno. Npr. ima roditelja koji
pročitaju jako puno knjiga, prođu škole za roditelje, neprestano
komuniciraju sa školom (što je svakako dobro došlo), ali unatoč svemu ne
mijenjaju svoja ponašanja koja bi bila relevantna za promjenu kod
djeteta (štogod to značilo) i dalje ne znaju kako bi komunicirali sa
svojim djetetom.
Sveobuhvatn način rada bi naravno
zahtijevao puno promišljanja o tome kada započeti, kako ga kreirati i
strukturirati. Danas bi vrtići i osnovne škole mogla biti mjesta u
kojima bi se mogao stvoriti prostor i vrijeme, u kojem bi i roditelji i
djeca, bez da budu prozivani za išta, u okviru učenja o razvojnoj dobi
svoga djeteta, mogli obogaćivati ili mijenjati obiteljsku dinamiku. Na
taj način bi se mogle više prevenirati buduće poteškoće koje nastaju u
kasnijoj (adolescentnoj) dobi djetea.
Ranulph Glanvill :
''Mi smo odgovorni za ono što vidimo i ono što radimo, ali i za ono što učimo i kako djelujemo.''
Gregory Bateson :
’’Može
li naša psihoterapija razviti mudrost, svjesnost o cirkularnosti, da se
voli drugoga unatoč boji, religiji i narodnosti, da se voli širi
kontekst naše komunikacije, uključujući međusobnu povezanost eko sustava
koji uključuje sve što živi? Možemo li dovoljno voljeti tog drugog i
ovaj planet, da bismo omogućili da se ozdravljenje dogodi? Hoćemo li
pronaći mudrost da nas nauči kako ?’’
Pročitajte više
