''Ono što je mala Momo znala kao nitko drugi bilo je : slušati. Pa
to baš i nije nešto osobito, reći će možda neki čitatelji, slušati bar
svatko zna. No, to je zabluda. Samo rijetki znaju zaista slušati. A
onako kako se Momo razumijela u slušanje, to je bilo sasvim, sasvim
jedinstveno.
Momo je znala slušati tako da su ljudima iznenada na um padale
vrlo pametne misli. Ne zato što bi ona rekla ili pitala nešto što bi
drugoga navelo na takve misli, ne, ona je samo sjedila i jednostavno
slušala, poklanjajući svu svoju pozornost i potpuno sudjelujući. Pri
tom je gledala čovjeka svojim velikim tamnim očima i on je osjećao kako
u njemu odjednom odnekud izranjaju misli za koje ni slutio nije da ih
krije u sebi.
Znala je slušati tako da su zbunjeni ili neodlučni
ljudi odjednom točno znali što hoće. Ili bi se plašljivi iznenada
osjetili slobodnima i smionima. Ili su nesretni i potišteni postajali
puni pouzdanja i radosni. A kada bi netko mislio kako mu je život
sasvim promašen i beznačajan, kako je on sam tek jedan među milijunima,
netko tko uopće nije bitan i za koga bi se zamjena našla isto tako brzo
kao i razbijen lonac, kad bi otišao i sve to ispričao maloj Momo, još
dok bi govorio, postajalo bi mu na tajanstven način da se jako vara, da
on, kakav je, postoji među ljudima jedan jedini put i da je zato, na
svoj poseban način, važan za svijet.
Eto kako je Momo znala slušati !''
Eto kako je Momo znala slušati !''
